Muškarac kojega u Ordesi Manuela Vilasa zatječemo kako razmišlja o nedavnoj smrti svojih roditelja je pisac. Ni uspješan ni neuspješan, prosječno zavidan i frustriran, pisac je to koji u svojim pedesetima želi ispričati što se dogodilo (ili što vjeruje da se dogodilo) s njime, njegovim ocem i majkom, s ljubavlju i brakom, s ljudima koje je poznavao i zemljom u kojoj je odrastao... Kao na stranice najintimnijeg dnevnika, pisat će o sprovodima i o neimaštini, o razvodu i ovisnosti, i nekim čudom – onim koje umiju izvesti samo najbolji – život tog španjolskog pisca učinit će nam se odjednom beskrajno poznatim. U prelijepim fragmentima nježnosti i bola, dugoročnih poraza i kratkotrajnih ushita, u ovom bestseleru od posve drugačijeg štofa prepoznat ćemo svoj vlastiti.
Ordesa, mjestašce u podnožju Pirineja nezaboravnom je romanu Manuela Vilasa dalo ime, i boju. Žuta je boja duše, piše Vilas. Žuta je boja koja govori o prošlosti. A sjaj koji prati žutu – shvatit će svatko tko Ordesu pročita – pripada samo najboljoj književnosti.
